ISTINA POSTOJANJA
Ponekad se svet zavrti pa stane. Ponekad dan postane noc i ne znas gde si. Pitas se da li zivot ima nekog smisla. Da li onaj cikica sa belom bradom spava i bas ga briga za sve. Kad te udari istina po nosu onda si u trenutku zatecen. Sta raditi kad neko ko ti je drag nestaje u mraku nepostojanja, a ti ne mozes nista da uradis? Kad si nemocan i kad je sve protiv tebe. Kad si samo posmatrac.
Cesto se pitam zasto postojim i gde nestaju svi ti ljudi koji su nam nesto znacili. Ali verujem da je vecni zivot ono sto ostaje u deci i stvarima koje smo uradili. Sitnicama koje su ostavile traga u nama. Ali ipak u trenutcima istine, osecam se sicusnim. Shvatam da sam samo deo univerzuma. Neko ko je vazan sada, u ovom trenutku. A sutra, sutra sam secanje. Ne, nisam tuzan zbog toga. Samo osecam zivot. Znam da sam reka koja se uliva u more. Da sam zrno peska u pustinji. Kap u moru.
Nije mi zao sto starim. Ono sto ne mogu promeniti, o tome ne razmisljam. Zao mi je sto necu stici da uradim sve ono sto bih hteo, necu videti mesta koja bih zeleo videti. Sto sam obican covek, a ne carobnjak koji moze nacrtati osmeh na svacijem licu.
Ponekad osetim istinu postojanja, da bas u ovom trenutku neko umire ili se bas sad radja.
Uzeću ti malo više prostora mislima Markesa:
"
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi samo komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da za svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.
Bože moj, kada bih imao jedan komadić života…
Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim, da ih volim.
Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestanu da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darivao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…
Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek.
Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi
Autor sanjarenja56 — 16 Okt 2009, 19:39
Kazu da je nas vek u odnosu na Zemljino postojanje samo treptaj oka. Neka taj treptaj traje sto duze, a nisi jedini koji tako razmislja.
Mnogo toga smo uradili, ali mnogo vise toga necemo uraditi.
Autor Talas — 16 Okt 2009, 19:54
u svakom danu jedan je trenutak rezervisan za pitanja na koja nikad (?) neće biti odgovora.
Prijatno!
Autor domacica — 16 Okt 2009, 19:57
Svaki treptaj ima početak i kraj, ono izmedju je skup radosti i sreće, tuge i boli, ljubavi i sete, svih uradjenjih i promašenih ideja, snova i želja, sitnica i velikih dela, maštanja i ostvarenja, jedan život u skolopu miliona...
Autor malaino — 16 Okt 2009, 20:06
sanjarenja56 ... Volim Markesa..ono sto sam do sada procitao, a ovo je prelepo...
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:09
PS: Mi smo kod tebe samo da znas.
:)))))))))))))
Autor Talas — 16 Okt 2009, 21:12
To su Markesove mudrosti, napisane kad se razboleo i čeznuo za još malo života...bilo bi dobro kad bismo mogli na vreme sve ovo shvatiti i svaki tren života proživeti, zaista proživeti.
A sada idi malo do Talasa, odvezao je Jedrenjak do tebe!
Autor sanjarenja56 — 16 Okt 2009, 21:12
Ups, Talas i ja istovremeno pišemo...nije nam prvi put!
Autor sanjarenja56 — 16 Okt 2009, 21:13
Talas ... da tako je...postojimo i ostavljamo trag... tu smo... a onda nestanemo... nema nas vise...
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:16
domacica... jos uvek trazim odgovore na pitanja koja padaju jos uvek na mene kao topla letnja kisa.
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:17
Talas ... talasamo se na istom valu i to je divno, zar ne?
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:19
malaino... kad citam komentare, otkrivam jos lepse misli i stvarno se zanesem trenutkom ...
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:20
sanjarenja56 ... zamisli kad bi osetili ovaj svet oko nas kad mozemo, a ne kad nestajemo. sanjarenja56 ... ti postajes moja savest i putokaz... idem do talasa...
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:22
Trebamo se potruditi da naučimo i sebe i druge da se živi sada, odmah, ne sutra, prekosutra...i da je svaki dan uspeo ako u njemu uradimo nešto lepo i dobro i za sebe i za drage.
Autor sanjarenja56 — 16 Okt 2009, 21:26
Taaalllaaassssss... koje je to bilo talasanje. Ja postadoh domacin i ... Nemogu da se povratim od soka. A sto sam lep sa onom kapicom :=)) i peeeessssmmaaa... URAaaa....
Autor bokikojic — 16 Okt 2009, 21:35
:))))
Autor Talas — 16 Okt 2009, 22:57
procitala ;)
Autor behappy — 16 Okt 2009, 23:07
Postojati...
Ispuniti zivot danima,
ili
ispuniti dane zivotom?
A u tom zivotu -
ponekad je bas tesko,
ali tragamo za smislom,
i kad mislimo da ga nema.
Da svetlimo
u mraku nepostojanja
onih koji svetlost izgubise.
Da svetlimo
na putu postojanja
onih kojima smo potrebni.
Da ostavimo trag
ako ispunimo dane zivotom...
Autor obicna — 17 Okt 2009, 01:34
Kao što kaže naša stara epska junačka pjesma "Prođe ljeto trideseto..." život je jedan ne treba ga žaliti. Treba ga živjeti. Život je dar.
pozdrav
Autor mandrak72 — 17 Okt 2009, 08:01
Život
Neko projuri kroz njega ne ostavivši ništa...
Neko u svakom trenutku stvara da bi postao besmrtan...
Pa opet, i jedan i drugi, na kraju ostanu samo sećanje u srcima onih koji su ih voleleli
Autor anam — 17 Okt 2009, 10:01
sanjarenja56 ... svaki dan je dan zivota. A zivot je kao novac, mozemo na potrositi za gluposti ili na one prave stvari...
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 10:36
Talas i Behappy ... Suze su cvece ociju. Zalivaju nam dusu mirisom vecnosti.
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 10:37
obicna ... lepe misli i ... steta sto ja to nisam napisao...
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 10:39
mandrak72 ...istina koja je istinita.
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 10:39
Danas je ono sutra koje me je brinulo juce.
Autor rene — 17 Okt 2009, 10:41
Rene... interesantno je citati komentare i naci neke nove istine.
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 10:43
Boki, ne znam šta da ti sad duboko filozofski odgovorim, tema je mnooogo teška, a još ni kafu nisam popila.
Autor poluuspavanka — 17 Okt 2009, 11:38
Sam si rekao da o onome sto ne mogu promijeniti ne zelim ni da razmisljam...Mada ponekad,covjek se stvarno zapita sta je svrha svega...Prije par dana u saobracajnoj nesreci poginuo je jedan moj drag poznanik,sto me prilicno pogodilo i u takvim momentima covjek ne moze a da se ne zapita sta je u stvari zivot,zivot koji nestane u jednom trenu.Naravno da se ne treba bespotrebno opterecivati,niti se bojati starenja i smrti...Ipak kada se desi tragedija u kojoj iznenada se prekine jedan mladi zivot,pun snova i nadanja,mislim da se sa pravom pitamo gdje je u tom momentu bio cikica sa bijelom bradom.
O ovoj temi bi se bas moglo pricati,izgleda da smo o istom razmisljali ovih dana,jer mene je smrt tog mladog covjeka bas izbacila iz kolosjeka...Pozdrav
Autor grlica — 17 Okt 2009, 13:44
Нека иде како иде то је оно што треба причалица да научи. Поздрав!**
Autor pricalica — 17 Okt 2009, 19:46
poluuspavanka ... bolje je da ti popijes prvo kafu, a za filozofiju cemo videti...
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 22:30
grlica... pozdrav i tebi... i lepo je ovo napisano...
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 22:31
pricalica .. hmmm necu da sve ide kako to neko drugi hoce. Hocu da ja upravljam brodom. Pa ako potonem, to ce biti moja greska...
Autor bokikojic — 17 Okt 2009, 22:33
Dobar stav, Boki. Sam želim da radim ovako, a odgovoran sam ako ne uspe...Mnogi rade pos vome, a krivi su im uvek drugi.
Autor sanjarenja56 — 18 Okt 2009, 07:37
Dobar stav, Boki. Sam želim da radim ovako, a odgovoran sam ako ne uspe...Mnogi rade po svome, a krivi su im uvek drugi.
Autor sanjarenja56 — 18 Okt 2009, 07:38
Sanjarenja56... naravno, ne mozemo kriviti nekog drugog za nase postupke, zar ne?
Autor bokikojic — 18 Okt 2009, 10:13