IGRICA ZVANA MATRIX
Pitam se pitam kako smo nekad uspevali da zivimo, bez mobilnih telefona i kompjutera? A tek zamislite vrelo leto bez klime! Uhhh to danas izgleda kao kameno doba u gro planu!
Evo mucim se sa starim LapTopom i nekako su mi vidici skuceni. Kao da mi je neko ukrao prozor u svet. Odjednom sam se nasao na pustom ostrvu postojanja. Sva ona dokumenta, slike, programi, video, muzika, su tamo negde na harddisku i ko zna da li ce sve biti opet kao sto je bilo pre havarije mog kompa.
Ovo je kao da pisem umrlicu starom drugu, koji je znao moje tajne, zelje i nade. On je poznavao moje prijatelje, neprijatelje, sve one suptilne nijanse u mom svetu. Gotovo da je bio zivo bice. Da li su kompjuteri ipak roboti koji nam sluze, a u jednom trenutku postaju svesni svog postojanja? A onda nestanu, da bi nam dokazali da su deo nasih potreba.
Ovaj monolog bi mogao da potraje u nedogled, ali vi ga nastavite, ako to zelite. Vi koji jos uvek imate svoje male prijatelje, koji vas uveseljavaju, gledaju ekranski pokorno, pomazu vam da nadjete one prave reci, ili prijatelje na Facebook-u.
Pomagaj te, jer sam u pecini Statusquo i posmatram senke na zidu. Senke necije stvarnosti uokvirene mojim iluzijama. Da li ja ustvari postojim, ili sam samo necija iluzija? Mozda sam deo programa nekog velikog kompjuterskog servera koji ubija vreme igrajuci igricu zvanu MATRIX