LJUBAVNI NARKOMAN
Eto polako se dan vuce. Kasni dorucak. Dugi snovi.
Borba sa nevidljivom trenutcima u mraku. Neki poljupci na jastuku i miris golog tela u postelji.
Sve mozes naci u sebi. Malo crnog, malo belog, kisu, sunce, smeh i suze. Da, svi teze za necim sto ne mogu imati. A ono sto je kraj njih ne vide. Ne znam zasto je to tako, ali jednu stvar znam. A to je, da je usamljenost bolest danasnjeg drustva. I znam da smo mi deo prirode. Zato ne shvatam zasto smo se onda zakljucali u celije od betona? Zasto ludujemo bez granica, napijamo se i trosimo zivot. A sve je tu na dohvat ruke, samo treba nestati u zelenilu i biti prirodan. Biti svoj.
Zivot tece i otice. Ne znam kuda, ali je to neki konstantan tok. Ne, ne mozemo zaustaviti vreme, ono nas tera napred. Da li vidis neko svetlo u tunelu? Da li postoji neki cilj? Da li smo oni isti ili se menjamo? Da li je nekada bilo bolje ili je sada bas ono sad? Odgovor je u tebi. Dajte mi lampione i svirace za ovaj sto! Udri brigu na veselje. Nikada se ne zna gde smo sutra…
Ona rece: Hocu da postanes ovisnik poput mene! Sa tobom hocu sve!
Rece i nestade, bas onog trenutka kad sam postao LJUBAVNI NARKOMAN.