VREME
Ovih dana mi reče prijatelj: Uh, kako vreme brzo prolazi! Eto vidiš, već je prošao Božić i Nova godina. Vreme leti. Kad bolje razmislim, kao da je juče bilo, kad sam bio mlad i pun poleta. Ih šta sam sve propustio…
Kad sam mu rekao da meni vreme prolazi, baš kao i uvek, onako kap po kap, dan po dan, sat po sat, sekundu po sekundu. On me je začuđeno pogledao, kao da sam pao s Marsa, ili bolje reći sa nevericom u kojoj se ogledalo pitanje, da li ja shvatam uopšte šta je život.
Ainštajn je oslikao vreme kao relativan pojam.
Ako čekamo nekog, onda ono sporo prolazi, a ako dodirnemo vrelu plotnu šporeta, bol je trenutno prisutan. Ako stojimo na stanici i gledamo kako voz prolazi munjevitom brzinom kraj nas, onda za nas vreme prolazi u jednom taktu, a za onog u vozu u drugom.
Za mene je vreme individualna stvar, to jest, sve zavisi
kako ga doživljavamo u određenom trenutku. Ono kucka uporno i grabi napred. Ali treba biti filozofiski raspoložen pa
da taj pojam sagledamo iz svih uglova, ako uglovi uopšte postoje. Jer ako njih ima, onda ima i stranica. A stranice i uglovi ograničavaju pojam, baš kao i svaka kutija, sem one Pandorine.
Imao sam ja još mnogo toga da kažem, u vezi vremena i ograničenosti pojmnjanja naše realnosti, ali me je moj drug uštopovao u mestu. Rekao je: Boki, boli me glava od tvoje filozofije!
I zato sam morao da vremenski ograničim moju priču. Ipak se pitam, da li ste i vi filozofski raspoloženi s tim u vezi, ili prihvatate život onakvim kakav je?